UKRATKO;
Sveti Vendelin
Živio od 554. godine do 617. godine
Zaštitnik seljaka i stočara, pouzdan zagovornik u vremenima bolesti i kuge
Na mjestu njegova ukopa, 1360. godine, posvećena bazilika Svetog Vendelina (St. Wendel) u St. Wendel, Njemačka
Kanoniziran: 1450. godine, papa Nikola V. 
Spomendan: 20. listopad

SVETAC I JARMINA;
Sveti Vendelin, patron crkve i župe u Jarmini, slavi se po kalendaru 20. listopada. Živio je od 554. do 617. godine. Malo je povijesnih podataka o njemu. Tek u 15. stoljecu napisan je njegov životopis koji govori o Vendelinu kao kraljevskom sinu iz Irske, što nije povijesno dokazano. Prema legendi bio je irsko-škotski kraljevic koji se iz ljubavi prema Bogu odrekao prijestolja. Prikljucio se jednom hodocašcu u Rim. Zatim kao pastir cuvao blago nekom plemicu-posjedniku i kao pustinjak boravio u brdovitim Vogezima, na današnjoj luksemburškoj granici. Koncem šestoga stoljeca izabiru ga benediktinski monasi samostana u Tholeyu za opata (poglavara). Tu je, u Saarskoj oblasti, na njegovom grobu, podignuta najprije kapela kamo su dolazili mnogi hodocasnici, a zatim velika gotska crkva (bazilika) i nastaje mjesto St. Wendel. Iz godine u godinu dolazilo je onamo sve više hodocasnika, osobito poljodjelaca, seljaka, stocara. Štovali su ga i zazivali kao zaštitnika od kuge, osobito kuge stoke. Još i danas njemu hodocaste i brojne crkve i kapele u europskim alpskim i stocarskim krajevima. Njegovo cašcenje bilo je najbujnije u 15. stoljecu.

U likovnoj umjetnosti svetog Vendelina prikazuju ga kao mladolikog pastira (cesto u odjeci kraljevica) s pastirskim štapom i torbom (tako je prikazan i na dosadašnjoj, sada obnovljenoj, glavnoj slici u apsidi jarminske crkve); prikazuju ga kao i redovnika, nekad kao hodocasnika s hodocasnickim šeširom široka oboda, štapomi školjkom tzv. «jakovskom kapicom, (koju su hodocasnici nosili umjesto caše), te kao opata, u tunici s kapuljacom, knjigom i opatskim štapom(tako je prikazan u novom podnom mozaiku u jarminskoj crkvi). Kruna i štit do nogu  ozacuju da je plemickog roda. Oko njega su najcešce ovce, goveda, svinje, konji kako pasuili miruju uz vodu ili pojilo. Uokolo je idilicni krajolik. Cašcen je ponajviše u njemackim krajevima. Buduci da je crkva u Jarmini gradena u vrijeme kada su u mjestu bili u vecini Nijemci, nije cudo da su sebi izabrali za patrona upravo ovog sveca.

Ime Vendelin je skracenica od starovisokonjemackih imena koja pocinju sa Wendel-(Wendelmar, Wendelbert). A korijen je zacijelo njemacka rijec wandeln-lutati, skitati se. Jednostavnije je tumacenje da ime Vendelin znaci putnik, hodocasnik. Od osnovnog imena su izvedenice: Vendel, Delo, Vedo, Lino, Linko, Vendi; Vendelina, Delka, Delina, Delinka, Lina, Venda.

LEGENDA O SVETOM VENDELINU;

Priča o svetom Vendelinu nastala je u vrijeme kada je svetac bio posebno štovan, a to su godine 15 stoljeća.
Kroz usmenu predaju sačuvala se priča o Vendelinu i postala svojevrsna legenda. Kao takvu je ne možemo smatrati ozbiljnim povijesnim spisom,
ali sigurno od nje možemo puno naučiti o svetosti našeg patrona.

Sveti Vendelin započeo je svoj život godine Gospodnje 554. u jednom gradu u Škotskoj. Njegov otac Forchado bio je škotski kralj, a majka Irelina kraljica. Njegovi roditelji, željeli su da Vendelin bude učen vrlinama pobožnosti i lijepog ponašanja pa su se zbog toga obratili biskupu kako bi ga podučio i odgojio kroz ispravno vodstvo u ranoj dobi. Prijateljski raspoloženi biskup zacijelo se nije oglušio o želje kralja i kraljice jer Vendelin, ne samo da je postao pobožan i ponizan, već je odlučio da životni stil kakav ima kraljevska obitelj nije onaj ispravan za njega, već je želio ništa drugo nego voditi skroman i jednostavan život koji bi posvetio Bogu na službu. Tako je, kasno jedne noći, kada su svi spavali u dvorcu, Vendelin obukao odjeću običnog hodočasnika i  zauvijek se oprostio od svog zakonitog naslijeđa, Kraljevine Škotske, te pobjegao, tako da se više nikada ne vrati.
Vendelin je hodočastio i pretraživao sva Sveta mjesta koje je mogao pronaći, tražeći tako idealno mjesto gdje bi mogao voditi jednostavan život. Godine 574. došao je u grad Rim u koji je došao zbog ogromnog broja crkava, svetišta i svetih ljudi. Prije odlaska iz Rima, Vendelin je dobio audijenciju kod pape Benedikta I. Vendelin je otvorio svoje srce Kristovom namjesniku i molio ga da mu podari ispravan savjet. Papa je pohvalio Vendelinov način života, udijelio mu apostolski blagoslov i poručio mu da i dalje ostane skroman, ponizan i vjeran Kristu i Crkvi. Nakon što je napustio Rim, odvažio se u Njemačku, uvijek prerušen u hodočasnika i prosjaka, i dalje tražeći svoju „utopiju“. Grad Einsidel je neko vrijeme bio njegova točka zaustavljanja, tu je odlučio da će ostatak života posvetiti Mariji, Presvetoj Majci Božjoj. Njegova stalna potraga za prikladnim mjestom gdje bi mogao voditi željeni pustinjački život se kasnije anstavila da bi ga dovela do čiste divljinu zvanu Westerich. Napravio je sebi kolibu od grana i krevet od trske i lišća. U tom je okruženju počeo voditi vrlo strog i pokornički život. Samo Bog zna koliko je godina proveo u tim divljinama i kako mu je bilo.
Nakon nepoznatog vremenskog razdoblja, Vendelin je počeo dobivati želju da ode u drevni grad Trier kako bi molio u mnogim svetištima. Tu se razvila fascinantna legenda. Čini se da je jednog dana, dok je Vendelin lutao od svetišta do svetišta, sreo plemića koji je bio vrlo okrenut prema svjetovnim stvarima. Ovaj iznimno bogat i bezbožan čovjek opomenuo je Vendelina jer je prosio za hranu. Plemić reče: "Još si mlad čovjek. Možeš sam zaraditi za hranu. Ako te nitko ne unajmi, onda dođi i čuvaj moju stoku i zaradi za kruh." Prihvatio je posao i dobio posao čuvanja krda svinja. Ova nemirna stvorenja nisu mu dala ni minute odmora i tako mu nisu ostavile vremena za njegove molitve. Stoga je upitao svog gospodara da ga oslobodi ovog zadatka. Gospodar je, unatoč svim njegovim zlim osobinama, poštovao Vendelinove vrline pobožnosti i jednostavnosti i ispunio mu želju. Zaposlio je Vendelina da se brine za stado krava umjesto svinja. Vendelin je sada mogao više vremena posvetiti svojim pobožnostima i brinuo se o ovom stadu krava dosta vremena. Ironičan obrat ove priče je da je Bog toliko blagoslovio ovo stado zbog Vendelinovih molitava i pobožnosti, da je stado postalo toliko produktivno da se Vendelin ponovno našao bez vremena za molitvu. (Ovo posebno stado raslo je dvostruko brže od svih plemićevih drugih krda.) Tako je Vendelin još jednom molio svog gospodara za olakšanje. U to je vrijeme bio običaj da starije patrijaršije čuvaju ovce. Iako je Vendelin još bio mladić, gospodar je predao stado ovaca njegovoj povjerljivoj brizi pa je Vendelin je opet imao dovoljno vremena za svoju jedinu veliku ljubav, molitvu.
Vendelin nije uvijek vodio stado ovaca svoga gospodara na isti pašnjak, već je stado često tjerao vrlo daleko na zelenije pašnjake. Također, želio je biti daleko od bilo kojeg drugog pastira kako bi se mogao upotpunosti usredotočiti na svoje molitve. No, koliko god daleko odveo stado, Bog se uvijek pobrinuo da Vendelin stigne kući na vrijeme.
Bog je posebno blagoslovio stado koje je vodio Vendelin, čuvajući ga od svih bolesti i čineći ga dvostruko plodnim. Međutim, ovi su blagoslovi izazvali ljubomoru među ostalim pastirima i stoga su Sotoninim podmuklim djelovanjem krenuli nauditi Vendelinu. Ismijavali su ga i govorili gospodaru mnoge laži o njemu, ali Vendelin je shvatio da iza svega tog zla stoji Đavao i to je poslužilo da ojača njegovu vjeru i da moli još vatrenije čak i za druge pastire makar su mu htjeli zlo.
Kada je Vendelin bio u polju sa svojim stadom uvijek osjećao veliku želju da se vrati u svoj pustinjački dom kako bi štovao dragog Isusa. Zamišljao je da je brdo na kojem se nalazila ova mala koliba u biti Maslinska gora i tako bi razmišljao o mukama kroz koje je Isus prošao na Veliki petak. Bog je pokazao koliko je zadovoljan Vendelinovom odanošću čineći čudo preseljenja; premještajući cijelo stado i Vendelina kroz zrak od pašnjaka do pustinjačke kobile i natrag. Ovo se čudo događalo vrlo često i iako ga nitko od drugih pastira nikada nije vidio, bilo je mnogo slučajeva koji su izazvali zbunjenost među njima.
Jednom je Vendelin uočio da se njegovo stado nalazi na mjestu gdje nema vode. Stado bilo žedno i preumorno da bi se kretalo. Stoga se Vendelin molio Bogu za vodstvo, a zatim s velikim pouzdanjem zabio svoju pastirsku kolju u zemlju i potekao je izvor svježe vode. Ovaj izvor je kasnije zazidan u kamenu i još uvijek se može vidjeti nedaleko od grada Saint Wendel u Njemačkoj. Svake godine na Rogacijski ponedjeljak vije se procesija od grada do izvora, a župnik blagoslivlja vodu kojom narod svakodnevno odvraća od bolesti ljudi i stoke. Uz ovaj zdenac nalazi se mala kapelica. Na mjestu gdje je Vendelin zabio svoj štap u zemlju, ostavio ga je tamo i izraslo je iz štapa drvo breze. Stablo je po predaji tamo stajalo mnogo godina i zvalo se Drvo Svetog Vendelina.
Jedan od najnevjerovatnijih događaja iz Vendelinovog života zbio se ovako: Vendelinov gospodar i sluga otputovali su u grad Strassburg na poslovni put. Na povratku su putovali kroz divljinu gdje je Vendelin poveo svoje stado na ispašu. Kad su bili još dovoljno daleko od stada da im lica ne bješe jasna, gospodar reče svome slugi; "Jesam li ja lud ili taj pastir sliči našem Vendelinu?"
Sluga je odgovorio: "Kako je naš Vendelin mogao doći ovamo? To je predaleko od našeg doma u Trieru." Prišavši pastiru, plemić je otkrio da je to stvarno Vendelin. Plemić se razbjesnio i proklinjao Vendelina te između ostalog rekao: "Vendeline, nitkove. Jesi li ti budala ili lud čovjek? Što tjeraš moje ovce tako daleko od kuće? Zar blizu Triera nema dovoljno pašnjaka pa da moraš ići u ovu strašnu divljinu?"
Vendelin odgovori: "Dragi gospodaru, nemoj te se ljutiti. Smatram da je ovaj pašnjak bolji za vaše stado od onog kod Triera."
– Da se ne ljutim? upita plemić. "Pozvao sam mnogo gostiju na večeru i htio sam zaklati ovcu za ovu posebnu priliku."
Vendelin je odgovorio: "Nemoj se ljutiti zbog toga, ovce će biti kući dovedene na vrijeme, prije noći, ne brinite."
"Kako možeš biti kući prije noći kad ću ja jedva stići kući jašući?" Gospodar reče to i naglo odgalopira mrmljajući i prigovarajući cijelim putem na Vendelina. Kad je gospodar ušao u svoje dvorište, zanijemio je kad je vidio da je Vendelin već tamo i da stavlja ovce u staju na noć. Jedva je mogao vjerovati što je upravo vidio svojim očima. Tada je znao da je to veliko čudo i shvatio je da je Vendelin doista svet čovjek kojeg treba štovati. Gospodar je pao na koljena i ispunjen i poniznošću i kajanjem je molio: "Oprosti mi, dragi Vendelin i oprosti riječi optužbe koje sam bacio protiv tebe. Reci mi tko si ti zapravo. Vidim da si svet čovjek i da Bog čini velika čudesa sa vama i po vama.
Rekavši to, Vendelin se baci pred noge svoga gospodara i najponiznije reče: "Preklinjem te gospodaru, ustani na noge i ne iskazuj mi nikakvu čast, jer ja nisam svetac nego jadno biće i običan pastir i sluga na farmi ."
Njegov gospodar ustade na noge i reče: "Ne mogu vjerovati, ali smatram te velikim Božjim slugom. Tko god da si, neću ti više dopustiti da čuvaš moja stada, jer se bojim da će Bog kazniti mene ako dopustim Njegovom vjernom sluzi da čuva moje stado. Reci mi što želiš od mene i ispunit ću ti svaku želju."
Vendelin je odgovorio: "Samo ovo tražim od tebe, gospodaru, da promijeniš svoj bezbožni život, tako da gnjev Božji ne dođe na tebe i ne baci tebe u dubine pakla." Vendelin je imao toliko toga za reći ovom plemiću i govorio je tako snažno da se ovaj grešni čovjek jako uplašio i plakao nad svojim grijesima i obećao da će popraviti svoj život. Gospodar je Vendelinu htio dati velike svote novca u obliku milostinje, ali Vendelin je odbio uzeti bilo kakav novac osim onoga što mu je pripadalo kao plaća. Tu je plaću podijelio siromasima, a zatim je u apsolutnom siromaštvu otišao u divljinu.
Godine 590. Vendelin je otišao u benediktinski samostan u Trieru, koji je bio samo dva sata udaljen od svojeg samotišta, te je tamo primio pustinjački habit, a potom se vratio u svoju voljenu divljinu i počeo živjeti izuzetno teškim životom. Hrana mu je bila divlje bilje, piće hladna voda, krevet tvrda zemlja. Molio se duboko u noć i pješačio kroz hladnoću i vrućinu do Tholeyja, teškog dvosatnog putovanja, za dnevnog svjetla. Đavo je bijesno iskušavao Vendelina da odustane od ovog svetog života i vrati se u Kraljevinu Škotsku. Šapnuo mu je da njegov kraljevski otac tuguje, a majka neutješna zbog njegova tajnog odlaska te da ga očajnički traže. Sigurno bi umrli od tuge. Vendelin je oštro osjetio bol ovog iskušenja. Koristio je molitvu kao oružje protiv Sotone i pobijedio je uz Božju pomoć. Sotona nije nestao nakon ovog poraza, ali je toliko ispunio Vendelinov um nečednim mislima da sveti čovjek nije znao za nijedan drugi način da nadvlada te loše misli osim da se baci u trnov grm, uvijajući se okolo sve dok mu tijelo nije postalo golema krvareća rana.
Vrag se jednom ukazao Vendelinu u obilku zmaja, spreman da ga proždere. Toliko se prestrašio da je mislio da je već u zmajevim ustima, ali je srčano i iskreno, prekrižio se, a đavao je na kraju pobjegao.
Svemogući Bog želio je obznaniti svijetu svog poniznog slugu Vendelina i tako mu dao moć da čini čuda. Zarazna se bolest širila među životinjama u obližnjem selu i seljani su molili Vendelina da napusti svoju divljinu i pođe s njima moliti se nad njihovom stokom i stadima. Budući da nije mogao izdržati molbe ovih jadnih seljaka, Vendelin je otišao s njima i molio se nad bolesnim životinjama i nakon što ih je blagoslovio, sve su odmah ozdravile. Kroz ovo čudo, Vendelinovo ime postalo je poznato po cijelom Westerichu i ljudi su sa svih strana dolazili tražiti njegovu pomoć i vodstvo kroz molitvu.
Otprilike u to vrijeme umro je opat samostana u Tholeyju i redovnici se nisu mogli složiti oko izbora drugog opata. Usrdno su zazivali Duha Svetoga za vodstvo i savjet. Zatim su začuli nebeski glas kako doziva: "Izaberite Vendelina za svog opata." Slijedeći taj sveti znak, otišli su kao cjelina u samotište i imenovali Vendelina svojim novim opatom te ga na koljenima molili da im bude otac i poglavar. Skromni čovjek odbio je prihvatiti tu čast i teret, rekavši da je sasvim nedorastao takvom položaju i da mu više pristaje pastirska kuka nego mitra. Redovnici su rekli Wendelinu da im je Bog očitovao svoju volju u ovom izboru i da je on pravi Božji sluga ne bi se opirao Božjoj svetoj volji. Kada je to čuo, Vendelin je poslušao Boga ponizno prihvativši ovu službu i poslao pismo trierskom nadbiskupu Severinu tražeći od njega da potvrdi izbor. Severin je čuo mnogo dobrih izvještaja o Vendelinu, a Papa mu je također preporučio Vendelina. Tako je nadbiskup sretno došao u Tholey da ga posveti za opata samostana. Ova su se dva sveca jako zbližila i ostala do kraja života. (Sigurno je da je Vendelin, veliki sluga Božji, upravljao svojim samostanom u svetom duhu, iako nema ništa zapisano o njegovoj vladavini ili njegovom samostanskom životu. Ili skromni redovnici nisu pisali o tome ili su spisi uništeni kada je sv. samostan je kasnije opljačkan.)
Godine 617. Vendelin se teško razbolio i znao je da je smrt blizu. Poslao je poruku nadbiskupu Severinu koji je odmah došao da mu pomogne i bude uz njega u času njegove nevolje. Podijelio je posljednje sakramente svom umirućem prijatelju. U to je vrijeme Vendelin otkrio Severinu svoju tajnu: da je prijestolonasljednik Škotske, da je napustio svoju zemlju za ljubav Božju i da služi svome Bogu u poniznosti i siromaštvu putem pokore i molitve. Nakon Vendelinove smrti, Severin je rekao redovnicima: "Znate li kojeg ste plemenitog prelata imali za svog opata?" Bili su toliko oduševljeni ovim otkrićem da su kleknuli ispred Vendelinova tijela i poljubili mu ruke i noge. (Najvjerojatnije je nadbiskup ostao na sprovodu.) Vendelin je pokopan u samostanu ispred velikog oltara.
Sljedeći dan, nakon Vendelinova ukopa, bio je izuzetno zastrašujući za redovnike jer kada su ušli u crkvu pronašli su lijes kako stoji na vrhu oltara. Pokopali su ga još jednom s iznimnim pijetetom! Sutradan su ga ponovno pronašli nepokopanog. Kad se to dogodilo treći put, shvatili su da Vendelin ne želi biti pokopan u opatiji. Stavili su lijes na kola koja su trebala vući dva mlada vola koja nikada prije nisu bila upregnuta u jaram. Dopustili su volovima da idu bez ikakvog vodstva. Redovnici su slijedili u procesiji. Volovi su otišli ravno u pustinjački stan koji je Vendelin toliko volio. Ovdje su stali kao ukopani i ništa ih nije moglo natjerati da se pomaknu. Stoga su redovnici smatrali da je ovo mjesto počivanja koje je njihov poštovani opat izabrao za sebe. Ovdje su ga pokopali i ovo je postalo mjesto mnogih budućih čuda. Vendelinovo tijelo je kasnije podignuto sa svog grobnog mjesta i uzdignuto iznad zemlje u kameni grob. Sa strane kamena uklesane su slike dvanaestorice apostola i drugi prekrasni vijenci koji se mogu vidjeti i danas. Mnogi su hodočasnici prinosili priloge za uljepšavanje ovog samotišta i tako je sagrađena kamena kapela s dva oltara. Grob svetog Vendelina sada se nalazi u sredini kapelice okružen željeznim vratima.
U ovoj kapelici ljudi su mogli slušati misu i smatrali su da je to prikladnije mjesto za prakticiranje svoje pobožnosti prema svom svecu. Hodočasnici su dolazili u skupinama. Učinjena su još mnoga čuda i prinesene su mnoge ponude. Izgrađene su kuće i konačno je niknulo selo(St. Wendel) u kojem su hodočasnici mogli pronaći prenoćište.

Likovni prikaz svetog Vendelina kao pastira
Slika se nalazi iznad oltara župne crkve u Jarmini